|
|
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
je li uopce bitno?
Na kraju duge. as we are?
POVEDI ME DALEKO. sretna jesam. kada shvatim. da lazem sama sebi.
sve je u redu. ne brini za mene.
poletjet cu tamo daleko i nikad se vise neces morati brinuti.
pitaj me govorim li istinu...
and show me, show me, show me how you do that trick.
the one that makes me scream, she said.
the one that makes me laugh, she said.
and threw her arms around my head.
well, show me how you do it. and i promise you, i promise you...
i'll run away with you...
Zelim rasiriti noge rastegnuti se. Biti ljetna biti nesputana
Biti bez nadzora biti bez obaveza
Biti slobodna biti sigurna
Slusati radio imati otvoren prozor, sirom otvoren
Da tresti
I LOVE YOU BETTER
Hidratizirana koza, meka ramena, toplina
Tvoje ruke oko mene, sunce
Povjetarac
Piva
I planovi za vecer
Nitko mi ne odgovara jer ponekad nisam dovoljno zanimljiva.
I sada se farbam, i to je ..uzbudljivo. jer nema sto drugo biti. Uzbudljivo.
Uzbudi me. Ocajnicki trebam nesto NOVO. Novo i savrseno savrseno SAVRSENO HOCU HOCU OSJECAM PROLJECE KAKO ME OBUZIMA IAKO JOS NIJE DOSLO OSJECAM SEBE KAKO SE MIJENJAM OPET. OPET! Osjecam kako trebam novi pocetak. Opet.
A znam da ga necu dobiti opet sam puna entuzijazma, kada bi se bar mogla maknuti od ovakvih stvari i gledati stvari sa drukcijeg plana, ne ljubavnog! Nemoram svaki put mjenjati to. I opet osjecam kako se pokusavam uvjeriti da sam sretna. A zapravo mi je dosta svega. Dosta mi je njega. Pun mi je kufer stalno iste osobe o kojoj znam sve. Sve. Sve. I nista me ne moze iznenaditi o nicemu novome nemogu pricati Njoj na kavi, o nicemu nemogu brinuti, nista nemogu prizeljkivati, nicega se nemoram sramiti, sve je tako….rutinski.
A ja NISAM stvorena za rutinu.
obicno sam tu, kada je vrhunac ili krah, kada se bas sve raspada, ili ne, ili au contraire, spaja...
ali sada, jednostavno jesam, tu. slusam radio i sjetim se tko sam nekad bila. sjetim se svih tih stvari koje su me brinule, i kako je lijepo bilo brinuti se o..konstruktivnim stvarima.. a ne operacijama, doktorima, seksu, i upisu na faks.
kako bi voljela opet biti tamo. u svojoj staroj sobi, sa starim namjestajem koji se raspada, sama, sama zauvijek. sa muzikom s kojom se mogu poistovjetiti, jer gle cuda, nisam jos otkrila zivcane slomove, nisam jos probala izolaciju od svijeta, nisam se jos navikla.. na sebe. otkrivam highlights and shadows takvog nacina zivota.
a sada.....sposobna sam razlikovati postovanje i divljenje, nostalgiju i zudnju, samocu i ljubav. sposobna sam zatomiti osjecaje, sposobna sam igrati prljavo, igrati hladno, i smijati se svemu sto sam postigla. i izgubila. i svima koji nisu.
okrutnost se pokazala kao jako korisna stvar.
sada vise nisam u toj svojoj djecjoj sobi. imam novi namjestaj, imam svoje ljubicaste zidove, imam bijeli namjestaj, i kozmeticki stolic. imam novi laptop i pano sa svim kartama sa koncerata da se mogu uvjeriti da sam iskoristila sve prilike. jer tomu zivot i sluzi, zar ne? imam novi laptop koji ne steka, imam novi fotic, i imam sve mogucnosti koje sam htjela. ali izgubila sam onu spontanost sebe.
mozda si ti...jer nemogu to biti ja, ja nemogu biti kriva za nista, pa, mozda si ti..taj koji me sputava.
tako hladan, dubokouman, sutljiv i nehajan.
i sve te moje pizdarije.....zapravo mi je..dosadno.
SEIZE THE DAY.
I neznam jesam li ikad bila bas ovakva, pretpostavljam da jesam.
I uvijek ponovno, i uvijek ispocetka, idem ponovno.
Kao da nisam bila vec dovoljno duboko. Ja hocu svaki put sve dublje.
Jednom cu pretjerati. Vec se vidim kako me vise nema. Vec se vdim kako letim kroz ono bijelo nebo koje gledam svako jutro. To isto nebo koje uvijek izgleda tako negostoljubivo, imam osjecaj da bi mi s njim bilo ljepse nego tu gdje jesam, nego bilo gdje.
I danas ima cak i sunca. Danas se vidi nebo plavo i oblaci bijeli. I izgleda kao da je stvoreno samo za mene.
Stvoreno samo za mene da postanem sto sam oduvijek htjela i da nestanem u istoj sekundi.
I uvijek tako banalne stvari, pretpostavljam da kad bi se sve izvagalo, vjerojatno nisam trebala odustati. Kroz maglu.
I tako pucam iznutra, i imam osjecaj da bi zapravo trebala skociti, jer ako se razbijem na komade u sobi, nece sve stati u sobu. I opet ce se zgusnuti i opet cu biti nesto deformirano, nesto nesposobno da se prilagodi zivotu.
Ali vani je tako hladno, a ja trebam toplinu.
Ili, ako je vani toplije nego sto je u meni, mozda je to dovoljno.
Jer svugdje je toplije nego u meni.
jebiga
bok, zovem se werther.
utjecem na ovaj post.
da, posta nije bilo vec vise od mjesec dana.
mora postojati neka ravnoteza, pretpostavljam.
i sve to sto mrzim blijedi, i sve sto sam voljela, blijedi. smirujem se, a znam da necu moci dugo.
hocu, poljubi mi obraz.
sitnica, samo da se sve potvrdi.
i pokusavam se ufurati u tako mnogo toga, a nejde mi i moja samoaktualizacija je na nuli.
nevolim taj leprsav osjecaj oko kojeg se trudim da ga postignem.
ne volim ga obozavati, i ne volim biti ovisna.
jer sve ima svoj kraj, i to smo naucili. najcesce samoinicijativno.
u pricipu, bojim se vlastite inicijative, i samo cekam da postanem nesigurna.
cak i sada, htjela bi se samo zavuci i osjetiti onaj isti protok.
i onaj isti nemir u miru.
i sve to sto si pokusavam zabraniti ali nemogu jer znanje nije dovoljno da bi se nesto sprijecilo.
kao sto nemozemo ni sprijeciti smak svijeta, nemozemo ni moje promjene.
kazem mijenjat cu se, i nemoj mi se usprotiviti.
dozivi me u punini.
u cjelini.
jer ja sam cak i kada nisam ugodna.
a znam i tada biti ugodna, ako se ufuras.
trebam te, ironicno.
oooooo kvragu
nemogu vise.
svaki put isto.
isto.
isto.
nemam zivaca za filozofiranje.
zabrinjava li nas to?
pa ja zivim od filozofiranja.
nestaje.
mozda nestanem i ja tako. u svojim fazama. neprekidnim "fazama"
hoces li me se ponekad sjetiti kad vise nebudem postojala? mozda stvarno hoces
bit cu najvece postignuce u tvom zivotu.
ucinio si da nestanem ...
o pa ja bi bila ponosna na sebe
da imam takvu moc.
razmisljat cu i dalje vjerojatno o tome gdje si.
a ovo je prvi put da stvarno ne zelim da bude drukcije, jer ako bude isto zaboravit cu
ipak, sve se vise bojim.
da je bilo drukcije.
Pretpostavivsi da sam netko drugi, strah me banalnih stvari.
I nisu poeticne, rekla bih.
Hoce li ikoga biti briga za to, nakon svega....
Nezelim ispast luda.
Jer nisam luda, kako se uzme.
In here, we are all anemic, in here- anemic and sweet....
Now, kiss me.
Otisao je. Edinburgh, pa pretpostavivsi da je to daleko, vjerujem da mi se nece javiti.. Pretpostavivsi da je svijet jedno veliko selo, trebao bi.
Mozda se previse brinem.
Jer ionako se nista nece promjeniti, ovih mjesec dana bi trebali razmisliti, bez dodatnih utjecaja. Slazes li se?
Jer da sam netko drugi, rijesila bih to odavno, i vec bi propadali polako.
Zelim tvoju privatnost. I mislim da se vise ne radi toliko o zelji. Mislim da se radi o potrebi.
Analizirajmo koliko je to razlicito jedno od drugog.
Mozes li?
Razlika je povucena cisto gramaticki.
Kako se uzme, sve je to relativno. Igrajmo se shizofrenije.
Igrajmo se bilo cega, jer ja neznam odrasti.
Mozes li podnijeti to sto ljubis dijete?
Jer dijete sam iznutra. Napravit cu scene i pravit cu se luda, dok ludost definiramo mozda i mojom osobnoscu. Bas ja, primjer za ludilo.
Narcisoidno to pomislivsi, okrene glavu i zakljuci: Neke se stvari jednostavno ne smiju izreci.
Iznesi svoja razmisljanja sto nejasnije. Jer samo tako oni ce shvatiti.
Bas sve ima svoj razlog. Imas li ti razlog sto si se pojavio, ili da trazim razlog u nekom drugom sto je nestao?
Pretpostavljam da nitko nezna, svi mi znamo reci da neznamo.
A odgovor je u nama samima, ne vjerujemo u potragu za njim.
A dok sam s tobom tako sam odrasla.
Ili nisam odrasla.
Nisam odrasla, samo ne mislim o odraslosti. Ti prihvacas koje god moje mentalne godine bile.
A vi ste svi djeca jer ne razumijete onoga koji ne odrasta.
Ponasajmo se kako nam intuicija kaze. Ponekad mislim da nemam intuiciju, jer naucili su me da ne vjerujem. Kada osjecam to nije materija.
Ti si materija kada postanes jasan.
Ovako mutan mi se vise sviđaš, dok jos trazimo potvrdu svega. Jer jednom kad zavrsis nesto, to pocinje trunuti.
Trebala bi zeljeti nastaviti tradiciju, ali ne mogu, jer prihvacam sebe.
Nije fora, da.
Cinilo se da mu je stvarno stalo. Sad neznam , naravno, to se nemoze znati samo tako.
Zagrliti me i kontrolirati se.
Biti tu.
Nikad necu zaboraviti tu njeznost.
Nikad nisam tako nesto dozivjela.
I pitam se cini li te to drugacijim?
Jer, meni treba nesto drugacije.
Znas...
Cekam da mi se javish.
Nema te, znam. I nece te biti, vjerojatno.
Nesigurnost.
Na nesigurnosti pociva nasa.....nas odnos.
Ne veza.
Nikakva veza.
Strah koji prevladava, strah to cini ugodnim. Kad me cuvas od nas samih.
Mi ljudi, tako sirovi. Sposobni smo unistiti sve do cega nam je stalo.
Ja i ti.
I trenutak za kojeg smo znali da se nikad vise nece ponoviti.
I sada izbjegavamo svaki dodir sa tim trenutkom.
Kopija nije dovoljna.
Lakse je jednostavno razgovarati o glupostima, jer da, gluposti su tako neutralne.
Tako neutralne i ciste.
Smirujuce.
„Znas li da si jedini covjek koji mene moze smiriti?“
Dvije si osobe, između kojih nemam izbora.
Iako znam kad se koja pojavljuje. Ona provokativna i ona tako nesigurna. Ti si dvije krajnosti, a ja, ja sam oduvijek padala na krajnosti.
Ironicno je to sto znamo kako cemo zavrsiti.
Toliko puta se to vec dogodilo da znamo napamet svaki pokret koji ce omoguciti kraj.
Uzivam u tebi jer pocetak neznam. Jer razvijas stvari na tako nepredvidljiv nacin.
Suteci kad si mi rekao toliko mnogo stvari, dok sam pricala o necemu tako nebitnom samo da popunimo zudnju. Nacin na koji dises, i trzas rukom kad shvatis da si preblizu. I kao da mi zelis reci da smo uhvatili sve ono za cim smo zudjeli svih ovih mjeseci dok nismo razgovarali. Ta zudnja.
Nismo razgovarali, jer prakticni smo ljudi. Toliko prakticni da nam to nejde.
„A sa svakom novom rijeci sjecas se, ili izmisljas novu pricu, isti pocetak , i isti kraj...“
Rekla bih ti opet – pobijedio si. Ali, nemogu te okriviti za pobjedu, ovaj put.
Jer ovaj put uspjeli smo zanemariti igru.
How i wonder. Is this the end?
Rekao si da nemas para. Ali sada pada kisa, 2 sata ujutro su, a ja sjedim pokraj kise.
Demit kako tipicno za mene.
Znam da mi se neces javiti, nocas. Mozda nikad vise.
Ma ne, stvarno jesam optimist, inace.
Vjerujem da ces mi se javiti, samo neznam hoce li se ista razviti iz toga.
Kisa je usporila. Ja zelim da pada, onako jako.
Jer strah me, ako mi usporimo, mozda i stanemo, mozda i postanemo sunce, mozda nas vise ni nebude.
Nikad nismo bili , sunce, nikad nismo bili normalni.
U tome i je car.
U nasim cudnim razgovorima, u nelogicnostima. U totalnim glupostima.
Volim to sto si jedini koji mi ne pokusava dokazati da me voli.
Ti si tu. Jednostavno si tu, i javljas se, kada je to to, a oboje znamo kada je to to.
To je to, kada nema vise nikog drugog.
Kada smo samo ja i ti, kad mozemo biti mi.
I nitko nece komentirati.
Pitam se polazem li previse nade u to da razumijes.
Mozda sam te precijenila sto se tice toga.
Mozda stvarno ne razumijes tu nasu igru.
A mozda sam ju ja ionako izmislilia, mozda se ni nema sto razumijeti.
Cudno je to, sto u svakom slucaju, mene nije briga. Ja samo uzivam u razgovoru s tobom.
Bas to, relaksiras me. Smirujes me.
Znam da me ne namjeravas smiriti. Vjerojatno je poanta naseg prepucavanja da ja popizdim :) ali na onaj pozitivan nacin, nadam se.
Kako god, ja se samo smirim. Ja se nasmijesim, jer tu si ti, koji si drugaciji.
Ipak, nesto me kopka.
Ne, moj mobitel nije zavibrirao.
Niti nece, nemas para, nemas net.
Ocekujem previse.
Jesi li lagao?
To je taj, littlest things.
Ponekad me previse strah.
„samo jednom se zivi, znas“
Da, sad bi dosao trenutak kada bi ja trebala reci, vidjet cemo sutra. Idemo spavati, sve je u redu.
Ne, ali kisa je prestala.
Pitam se sto radis. Da, banalno jelda. Sto bi se uopce moglo raditi u srijedu u 2 ujutro. Nista.
Nista.
Radimo li mi nista?
zovem, zovi, nazovi.
prekini.
i cuje se neki zvuk. nedorecen, mozda. zvuk je poznat. to je zvuk prekinute linije.
nakon nekog vremena ostat ce samo tisina. tako teska tisina.
zamisli, a postoje ljudi koji cijeli zivot provedu u tisini.
mozes li izdrzati tu tisinu, sastoji se od previse rijeci, previse propustenih trenutaka, ne, sigurno ne mozes.
ova mi tisina govori puno vise o tebi nego sto bi bilokoja rijec mogla. svi smo mi definirani u tisini.
ja te zovem iz tisine, zovem te, a glas nemam. ipak, znam da znas, i znam da neznas kako, bas kao ni ja.
i prolaze dani, prolazi vrijeme, beskonacno u svoju konacnost, i samo cekamo kraj.
jos malo pa ce kraj.
a odluka je uvijek prebacena za sutra.
i sanjas o sutra, kao da snove imas, i zivis za sutra, kao da sutra zivis.
sumnjiv je san, sutrasnji dan. poveruj u mene makar i da ne postojim...
ali, imas li razlog?
vjerujes li?
jer to nikad nije bilo dosta. vjeruj da mozes, i moci ces, ali bit ce ti zao. jer vjerujes u krivu stvar.
i kada zoves, kakav ti je glas? je li siguran? to nije tvoj glas, i kada se javljas, ne javljas se u tisinu, tisina nedostaje. i samo je tu da se sjetis, a nema je, i zaboravljas.
a sa svakom novom rijeci sjecas se. ili izmisljas novu pricu, isti pocetak, i isti kraj.
a sredina je u tisini, pokopana.
i otisla je. nestala kroz stvarnost, vratila se, kako god.
smatras li tobitnim kada bitnog nikad nije ni bilo?
i otisli su u drugom smjeru.
a oblaci, cuvas li oblake, imas li duhove? nista to ne znaci, nikome osim meni.
jer ja sam avion u moru oblaka.
ubit ce me voda.
pobijedio si, da znas.
dobijes samo prsten i komad papira.
povremeno, s vremena na vrijeme mi se cini da radim krivu stvar.
zaljubljena sam.
vracam se korijenima.
osjecaj koji nikad prije nisam iskusila, ucinio me ponovno osobom koja nikad nisam bila, ali sam uvijek vjerovala da jesam.
zapravo, osjecam se uvucenom u to sve.
jer stajao si tamo, izgledajuci tako novo i posebno.
kao da ces me spasiti.
i onda se pojavio taj osjecaj.
taj osjecaj koji nemogu kontrolirati.
zelim te sve blize.
i tada, iako sam bila u busu u kojem se vozim svaki dan, i iako te nisam nikada prije vidjela. ubijalo me to.
tako ugodno kao da sam umirala da je to bilo fascinantno.
polako sam pocela shvacati. vani je kisa. ja nisam dobro.
ja se zavaravam.
htjela sam da to potraje.
a i trajat ce.
i tako sam stajala tamo sa svojim crvenim slusalicama i bijelim ajpodom koji je svirao „you are the roots that sleep beneath my feet and hold the earth in place“
i pozeljela sam pjevati.
i nekako. prividno je sve bilo uredu.
jer dok god postoji to nesto sto me vuce prema nekome sve ima smisla.
and i know. you have a heavy heart.
i onda sam izasla van.
i pokisla sam.
i uvukla sam se u krevet.
i cekala sam nastavak kojeg nece biti.
i onda je dosao.
najbolji nastavak ikad.
sve to sto sam napravila moglo bi se vrlo lako okarakterizirati kao krivo.
ali meni nije zao.
i ubrzano disanje.
i zelja. neopisiva zelja. uzasna zelja.
nemogucnost kontrole.
i tako je tesko stajati na barem maloj udaljenosti i da se pustimo brijem da bi se samo spojili u jednu malu tocku. zgusnutu.
dok ne eksplodiramo.
i sjebanost. i razgovor.
i moj strah.
i njegova iznenadna odlucnost.
i jebena zelja da ga vidim.
i srce na mojoj ruci nacrtano njegovom rukom sa njegovom crvenom kemijskom.
blijedi.
nezelim da izblijedi.
ali nije ni bitno.
dok ti srce ne blijedi, sve ostalo moze.
ne brini. necu te pustiti.
i ne brini. ja sam tu za tebe. uvijek.
i nezelim da drhtis. i nezelim da se trzas dok spavas.
zelim da budes miran. i sretan
i believe – i can be healed. there is someone looking for what i've concealed.
nesvjesno, kompulzivno i kronicno grlim jastuk kad god legnem, jer vise nemogu spavati bez tebe.
navikla sam. imati te uz sebe.
tvoja sam. vjeruj mi.
vise nego sto sam ikad bila necija, u svim tim kompliciranim vezama, uređenim parovima i odglumljenom zadovoljstvu. i sreci. koje zapravo nije bilo. samo prividno. i trenutno...
voljela bi da sam sigurna u to.
